Svjetlosno onečišćenje

Svjetlosno onečišćenje je umjetno osvjetljenje nebeskog svoda do koje dolazi najčešće osvjetljenjem ulične rasvjete i kada nisu otpimalno podešene ulične bandere. Ako bi se ipak to dogodilo, onda ne bi došlo faktički do svjetlosnog onečišćenja. Osim toga često dolazi do onečišćenja kada snažnim reflektorima pokušaju osvijetliti industrijske parkove ili ukrasnom rasvjetom neke zgrade.

Borba protiv svjetlosnog onečišćenja najviše služi ciljevima astronomije, naime, dalekozore ili druge slične aparate ne mogu baš koristiti u observatorijima gdje je u blizini značajno i vrlo jako osvjetljenje. Na periferiji većih gradova ako pogledamo gore na nebo, jedva možemo vidjeti nekoliko stotina zvijezda, ali ako se uputimo prema centru grada, sigurno ćemo još manje vidjeti. Međutim, ako isto to činimo na rubnim dijelovima malih naselja i ako imamo sreće, tamo možemo na nebu vidjeti i više tisuća zvijezda.

Svjetlosno onečišćenje negativno utječe na floru i faunu. Kukcima u potpunosti poremeti noćni život i padaju u klopku. Njima bi Mjesec trebao biti orijentir: oni lete ravno prema cilju, dok pred sobom vide Mjesec. Međutim, ako dolaze u blizinu drugog svjetlosnog izvora, oni u spirali dolaze do njega. Tada se skupljaju oko ulične rasvjete, totalno su izmoreni i padaju na tlo. Potom ili umiru ili ih uništavaju druge vrste.

Od svjetlosnog onečišćenja najviše stradaju ptice selice jer zbog osvjetljenih visokih objekata i reflektora ptice postaju dezorijentirane, a sve to rezultira kobnim sudarom s građevinama. U SAD-u postoje takvi gradovi gdje je u kratkom roku stradalo pedesetak ptica, pa odlukom gradskih vlasti nakon 22 sata trebaju isključiti sve reklamne ploče i ukrasnu rasvjetu.

U svakom slučaju svjetlosno onečišćenje u fiziološkom smislu loše utječe i na nas, ljude. Prekomjerno osvjetljenje u urbanim sredinama povećava mogućnost oboljenja od tumora. Ali i naš život može postati siromašniji, naime, polako možemo izgubiti legende i tradicije koje se vezuju uz nebeski svod. Naprimjer, Mliječni put se već apsolutno ne vidi iz grada, na selu još kako tako.

Nekada davno našim precima je bilo prirodno, kada su pogledali gore na nebo, vidjeli su zvijezde, poznavali nebeski svod, a tom im je pomoglo u orijentiranju. Naprimjer, Sjevernjača je pokazala put prem sjeveru, a uz pomoć Velika kola lako se našla Sjevernjača. Već i stari Egipćani su znali koristiti znanje s područja astronomije, naime, pojavljivanjem Siriusa znali su da na Nilu uskoro dolazi veliki vodeni val.

Danas područja koja još nisu svjetlosno onečišćena pokušavaju spasiti različite organizacije, pa među ostalima i Međunarodni savez zvjezdanog neba koji ima za cilj da ima što više takvih područja na planeti koja još nisu svjetlosno onečiščena. Kod spomenutog Saveza je moguće podnijeti natječaj kako bi dato područje bilo proglašeno „parkom zvijezdanog neba”, naravno, ukoliko udovolji svim mogućim kriterijima.

Ova titula je Zselicu dodijeljena 2009. godine i od tada permanentno mjere razinu svjetlosnog onečišćenja, a dobivene rezultate godišnje rezimiraju. Ukoliko se rezultati mjerenja mijenjaju, kategorizacija se može promijeniti, a titula se može čak i oduzeti. U Mađarskoj trenutno tri područja su nositelji te laskave titule: pored Zselica Hortobagy, odnosno visoravan u planini Bükk. Na ovim mjestima i slobodnim okom možete promatrati zvjezdano nebo, a još je interesantnije sve to promatrati dalekozorom. Tada su vidljivi osim malih mrlja i sitni detalji jer preko teleskopa može se vidjeti često i roj zvijezda.

Odgovarajućim teleskopom ne trebamo čekati noćni period kako bi promatrali nebo, nego možemo i tijekom dana – naravno, specijalnim teleskopom – promatrati čak i Sunce. Za ljudske oči na „nevidljivim” valovima, npr. radioteleskopom možemo promatrati kompletno zvjezdano nebo usred bijela dana. Ali, naravno, ne možemo dobiti ni priblizu onakvu sliku kakvu nam može dočarati noćno nebo bez svjetlosnog onečišćenja, jer prirodu ne može zamijeniti nikakvo suvremeno tehničko rješenje!